Tehnologija je kolonizirala životni svijet, i to je zaglavna činjenica naše trećemilenijske duhovne supozicije. Upleteni smo u sintetičke rutine oštećenoga života. Mahnito konzumiramo virulentne plodove razularene postmodernosti: brutalna komodifikacija odgojno-obrazovnog procesa, ultraliberalna deregulacija, rastočeni identiteti i organsko jedinstvo zajednice, sveprisutni intimocid i memocid, nasilje kao predominantni komunikacijski kod.

U tom obezdušujućem poretku fetišizirane uciljno-tehničke racionalnosti ponajprije stradava obitelj, u smislu uporišne ustanove osobne i društvene ekologije. Krajnje nepovoljni populacijski trendovi u međuvremenu su se produbili do razmjera planetarne pošasti (bijela kuga depopulacije). Plutokratska menažerija, nadzastupljena u vojno-industrijskom kompleksu i prvome ešalonu korporativne hegemonije, bešćutno uklanja ispriječene protagoniste i scenarije kulturne i političke samobitnosti.

Doboko uronjeni u strah i drhtanje, životarimo na površini elektronički zaobljenih fenomena (korumpirana medijasfera), i većma smo nesposobni darovati svome životu autentičnu vrijednost i svrhu. Moralno izopačena domena političkog razmatranja i odlučivanja odavna nije saveznik naše slobode. Naprotiv, ljubav prema svakom čovjeku, i cijelom čovjeku, drugo je ime našeg zajedničkog opstanka. Umjetnost čuva šifre otpora.