U Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, na 1. VIDIK fest-u, 24. travnja je održan okrugli stol na temu „Eko proizvodnja i zaštita autohtonih dalmatinskih proizvoda“.

Gosti dr. sc. Goran Zdunić, dr. sc. Ivica Ljubenkov i Ana Marušić Lisac, dipl. ing. raspravljali su o sve aktualnijim pitanjima kako postići konkurentnost i zaštititi hrvatske autohtone proizvode u Europskoj uniji. Moderator dr. sc. Mirko Ruščić upoznao je posjetitelje sa temeljima eko proizvodnje čija je svrha zaštita zdravlja i života ljudi i potrošača, te je istaknuo da je Hrvatska zbog svog položaja pogodna za eko proizvodnju, i da je među najbogatijim državama po bio-ekološkoj raznolikosti.

Dr. sc. Zdunić sa Instituta za jadransku kulturu i melioraciju krša predstavio je banku gena vinove loze. Zahvaljujući toj bazi, provedeno je istraživanje koje je pokazalo da u nas postoje neke sorte identične sortama u okolnim zemljama, ali i ono još važnije, pronađeno je 70 unikatnih genotipova loze koje rastu samo u Dalmaciji i kojih nema nigdje drugdje na svijetu. Hrvatska, kad je u pitanju vino, ima ogromnu tržišnu perspektivu jer ukoliko se dalmatinskim autohtonim vrstama dodaju i kontinentalne ima ih preko 100. No tek 10-ak sorti ima realnu tržišnu perspektivu iz kojih do danas proizlazi samo 15-ak prepoznatih etketa na tržištu jer do tržišnog uspjeha vodi težak i zahtjevan put.

Dr. sc. Ljubenkov sa Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Splitu kazao je da je slično stanje i sa maslinama kojih postoji 100-200 sorti i naravno, nisu sve autohtone. Dodaje i da se u Hrvatskoj, zbog konfiguracije zemlje, ne može realizirati masovna proizvodnja ni jedne vrste hrane. Upravo zbog toga, a i da se nebi ponavljale afere s prošekom i teranom, mora se poticati eko proizvodnja i posebnim oznakama zaštititi mali eko proizvođači.

Zaštita proizvoda oznakama podrazumjeva zaštitu zemljopisnog podrijetla, zatim zaštitu izvornosti koja zahtjeva da sve faze proizvodnje odvijaju na istom mjestu, te zaštita tradicionalnog ugleda koja podrazumjeva dugu prisutnost na tržištu i ima neku posebnost proizvoda. Zaštita oznakama je bitna da bi proizvod bio prepoznat na tržištu, i da bi proizvođači lakše zaradili. One proizvodu daju određenu marketinšku prednost tj. marketinški su određeni, brendirani. Nažalost, zbog cijelog složenog procesa proizvodnje i nadzora nad samom proizvodnjom, finalni eko proizvod je skuplji od konvencionalnog te tako teže konkurira velikim masovnim proizvođačima. Jedino rješenje je u okupljanju više malih proizvođača te zajedničkom izlasku na tržište.

Marušić Lisac, dipl. ing. – Biotechnicon, direktorica ovlaštenog i akreditiranog kontrolnog tijela za ekološku proizvodnju i oznake izvornosti i zemljopisnog podrijetla, ističe da su proizvodi koji su zaštičeni oznakama pod stalnim nadzorom te da su kontrolne aktivnosti nužne da bi se provjerila sukladnost stvarnog procesa proizvodnje sa onim što sami proizvođači napišu na specifikaciji. Marušić Lisac nadalje pojašnjava da eko oznaka zapravo znači dodavanje vrijednosti proizvodu, a i kominikaciju same etikete s kupcima. Dodatna vrijednost sastoji se od tzv. „3K“ koja nalažu da proizvod ima kvalitetu, količinu i kontinuitet na tržištu, a time se omogućuje poticanje raznolikosti proizvodnje, zadržavanje i rast prihoda, zaštitu od zlouporabe i falsifikacija te informiranje potrošača.

Gostima su se u raspravi pridružili i neki predstavnici malih proizvođača, Vesna Rožić Šibić koja je predstavila svoje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, Mate Bosnić koji se bavi proizvodnjom studenačkog sira te Antonija Gomezelj, dipl. ing. – bioplan koja se bavi proizvodnjom svježeg povrća. Oni su iznijeli svoje probleme na koje su naišli od same zamisli do realizacije eko proizvodnje te su zaključili da je potrebno osnivanje otkupnog centra ili udruženja jer se oni, uz proizvodnju, nemaju vremena brinuti o prijevozu, skladištenju, marketingu i sl. Da navedeni problemi nisu nerješivi dokazao je Dragan Pezelj koji je predstavio udrugu „Klaster marikultura“ koja okuplja uzgajivače bijele ribe, tune i školjki, i koja za svoje klijente vrši edukaciju, olakšava i koordinira njihovo ujedinjenje i preuzima brigu o problemima.

Generalni zaključak okruglog stola je da se moramo biti svjesni da su police u Europi već pune i da se hrvatski proizvođači moraju zajedno izboriti da naši proizvodi nađu mjesta u toj raznovrsnoj ponudi.

Kristina Bitanga/croative.net